ČETIRI PJESME O RIBAMA
(ILI: RIBARSKO PRIGOVARANJE)
KAKO SAM UHVATIO
PA PUSTIO ZLATNU RIBICU
Jednog mirnog dana poslije rata,
još dok su sve česme sarajevske
mudro mirovale,
pred moje male poslijeratne oči
išetala je ribica zlatna.
Uspravila se ona, odvažna sasvim,
na svoj zlatni rep i, kako to biva u svim
pričama o zlatnim ribicama, predloži mi,
potpuno uvjerena u svoju zlatnu moć,
da je pustim da na miru ode,
a ona će meni, zauzvrat, tri žarke
ostvariti želje.
Dobro, odgovorih joj zbunjeno,
nevješt sasvim razgovoru s ribama
zlatnim, zašto bih te puštao kada te ni
uhvatio nisam,
sama si se, eto, iskapala
iz ove suhe česme sarajevske.
A o željama kad me već pitaš,
mućni malo tom zlatnom glavicom, ribljom,
ionako u rodu tvom od glave počinje sve,
pa ćeš se sjetiti, repato je pamćenje riblje,
kako već dugo ni jednu želju imao nisam,
i kako onda da ti ih nabrojim tri.
Čudila se glava ribice zlatne
čovjeku koji nikakve želje nije imao,
škrge je svoje zlatne u ljutnji stresla,
kao da sa sebe vodena stoljeća trese,
zavrtjela se zatim kao balerina
na svom zlatnom repu ribljem
i mirno se vratila u suhu česmu sarajevsku.
Pouzdano ne znam kako su stvari potom tekle,
ni jesu li njenoj priči druge vjerovale ribe,
u moju niko od ljudi povjerovao nije,
a tako su silno, umorni od rata,
VODEĆI ZA SOBOM
PASTRMKU NA UZICI
U šetnji sporoj, vodeći za sobom na uzici
pastrmku jednu mršavu, pjegavih obraza,
pretražujem sa velikim žarom
jednu davnu sliku iz djetinjstva,
čistim joj uglove mutne suzom mjeseca mladog,
ne bih li se na miru kući vratio svojoj,
veseo i star.
U susret mi dolaze šetači drugi
i krakatim me rukama svojim pitaju:
otkuda baš meni pastrmka, mršava tako,
i, u dobroj namjeri, dodaju još
da bi me vlasti mogle kazniti,
jer se tako mršave ribe, između 17 i 19 sati,
u šetnju ne izvode bez potrebe prijeke.
U susret mi dolaze i ribe druge, one morske,
koje nikada nisu mogle stati u moju kontinentalnu
bajku, i one, pitome i tople, kroz dlanove tanke
što su mi nekada protjecale, kada bi se s grančica
vrbinih u ponornicu vraćale rodnu.
Upitaše me i one, u ime plemena, lažno zabrinute:
okuda baš meni pastrmka jedna, mršava tako,
i zašto samo nju, pored toliko uglednih riba drugih,
u popodnevnu izvodim šetnju? Imaju, kažu, i one
kožice nježno medne.
Pa pustih, teška srca, pastrmku mršavu;
idi, rekoh joj, uz Božiju pomoć, putem svojim,
a ona, u ljutnji, strese sve kosti svoje riblje,
(i one krupne i one potpuno sitne)
i reče kako je njena bila želja
da bude tako mršava i slaba,
još od časa kada je na zidu, iza restoranskog
šanka, sestricu svoju vidjela, ispunjenu slamom,
sestricu svoju debelu, pjegavih obraza.
RIBA NA BALKONU
Ne znam otkud, i ne znam kako, ali baš jutros
na balkonu mom osvanula je pjegava riba. Ni
u snu joj se nadao nisam, dugo se, dugo nikome
javljala nije i već sam bio potpuno zaboravio
njene, uvijek u čudu, riblje oči. Svi su, u našem
malom gradu, mislili da su je, prije mnogo godina,
u dubine morske odvele delfinske straže.
Da su mi, kojim slučajem, u jutarnju posjetu
došli vrapci, golub koji, ili kakva zalutala vrana,
rekao bih: pa dobro mi došli, red je takav od
pamtivijeka bio da jedni drugima sretnô zaželimo
jutro, da se za zdravlje ljudsko i ptičije upitamo.
A riba ova, pjegavih obraza, o kojoj vam pričam,
otišla je od mene i od ovog grada u ratnim danima
još. Bila je mnogo uplašena i ništa joj zamjerio
nisam kada mi je rekla da odlazi u bijeli svijet
i da joj je dosta mene, opsade tužne i našeg
prljavog grada.
Ni okrenula se nije kada je odlazila. Ispod mostova
je pjege svoje krila da je ne bi prepoznali ribari rani
i čuvari rijeke. Nijedno joj oko nije zasuzilo, nijedna
joj pjega nije zaigrala kada je prolazila pored naših
malih kuća, samo je stomakom svojim milovala
nježne podvodne travke, kao da joj je jedino njih
bilo žao ostaviti.
Godinama su, nakon odlaska njenog, dopirale do
nas rijetke i ružne vijesti: udala se za bogatog
trgovca ribljim robljem, vidjeli su je neki ljudi
među pobunjenim ribama na bliskim istocima,
odrekla se javno svih naših potoka i rijeka bistrih;
viđali su je, čak, kako u nekoj luci na dalekim
zapadima, pred pijanim mornarima i jednookim
gusarima, kožu svoju pjegavu skida samo za
novčić sitni i čašicu mornarskog ruma.
I sada, nakon svega, nakon godina mnogih, evo
je, u jutro ovo rano, iznenada na balkonu mom.
Možda su sve one priče ružne o njoj bile samo
laži teške? Nije govorila ništa, disala je teško
na svoje već prestarjele škrge i molila me tiho
da joj, u svoje i u ime našeg malog grada, oprostim
sve nestašluke riblje, pa da joj pomognem da se,
po stare dane, ponornici svojoj rodnoj vrati.
Tačno u podne tog dana, u njedrima sam je krio
do starog mosta, ispod kojeg sam je, prije mnogo
godina, vidio prvi put i spustio je u rijeku. Repom
mi je svojim mahnula krišom i otišla u svoj stari
vir. Ne znam šta su joj, u susretu iznenadnom,
rekle ribe druge, a ja je od tada više vidio nisam,
niti sam o susretu ovom iznenadnom pričao
ljudima u našem malom gradu, koji, ionako, za
čuda riblja, i čuda ljudska, nisu baš marili mnogo.
JEDNA SE RIBA ZALJUBILA
U RIBARA JEDNOG
(ili: još jedna ribarska bajka)
Dešavalo se i to ponekad, doduše davno,
mnogo davno, još dok riječi gorke nisu postojale,
da se neka riba zaljubi u ribara nekog.
Tada bi čuvari rijeka obično spokojno spavali,
od sunca još ni nagovještaja nije bilo,
spavao bi tada i naš mali grad,
spavale bi tada i livade i šume,
i baš je tada ribar jedan rani
u ponornici uspavanoj ulovio
ljepoticu pjegavu.
Bila je to, zaista, velika riba, uz sva
ribarska pretjerivanja, duga koliko je ribar
visok bio, očiju krupnih, vodenih i veselih,
pa se uplašeni ribar u čudu pitao: šta li se ovo
dešava meni, sanjam li ja ovo? jer do tada
nikada nije vidio tako veliku ribu, i još, uz to,
da ga sa udice veselim očima gleda.
Požurio je da tu čudnu ribu odmah
u rijeku vrati, a ona mu je tada, gledajući ga
pravo u oči, ljudskim glasom rekla da je
kući svojoj vodi, i da je taj sretni čas čekala
dugo, dugo, dva ljeta cijela.
Za dan-dva, u našem malom gradu, velika
je svadba bila. Ribari su svom sretnom drugu
u ribarskim čizmama došli, (a čizme su im rasle
sve do ramena), pjevajući ribarske poskočice
vesele. Pjegavu ljepoticu, nevjestu ribarsku,
darivali su prstenom zlatnim, a ona je tada,
u uzbuđenju golemom, veliku riblju suzu
pustila.
Jedno su vrijeme živjeli sretno u kući maloj,
kamenoj, na kraju malog grada, a potom su se
preselili u bistri vir kod Bojinog kamena, pa
ih, od tada, niko od ljudi više vidio nije.
Jedino se Ivasti, najstariji ribar u našem malom
gradu, uz prvu jutarnju rakijicu ljutu, u krčmi
„Ribarski raj“, očima svojim kleo da ih je,
proljeća prošlog, vidio kako svijetle u zoru ranu,
nad virom bistrim kod Bojinog kamena.
